Tema: Manifestacija povodom 10-e godišnjice NATO napada na SRJ
Dragi prijatelji
Prije svega dozvolite mi da vas sve skupa pozdravim ispred SRP-a hrvatske
i u svoje lično ime. Također želim se zahvaliti organizatorima ove
manifestacije, na ovoj hvale vrijednoj inicijativi, koja traje još od samih
brutalnih događaja, započetih pred deset godina.
Agresija, koju je tzv. međunarodna zajednica, a ustvari grupa najbogatijih
zemalja svijeta na čelu sa NATO i SAD, izvršila u proljeće 1999. godine na SRJ
je u svojoj biti, klasičan primjer rata za prostor, koji razvijeni centar vodi
protiv nerazvijene periferije. Nakon podjele koju je još 70-ih godina prošlog
stoljeća zacrtala doktrina Brzezinski. Taj rat je bio samo nastavak tektonskih
društveno političkih procesa iz 90-ih godina prošlog stoljeća, kojih je cilj
bio prodor krupnog kapitala na istok i osvajanje novih teritorija.
Tim prodorom je kapitalizam, koji se našao u dubokoj krizi 80-ih godina prošlog
stoljeća ostvario svoja tri cilja i odgodio svoj silazak sa društvene scene i
odlazak u povjest, za jedan nedefinirani vremenski period.
Ciljevi koje je kapitalizam postigao su:
-Ekonomski
-Politički
-Vojni
EKONOMSKI cilj sastojao se od:
Osvajanja novih tržišta.
Preuzimanja sirovinske, infrastrukturne i financijske baze, novoosvojenih
pdručja.
Dobivanja jeftine radne snage, bilo postojeće u zmljama u koje su transferirali
kapital ili one imigrantske u vlastitim zemljama.
POLITIČKI cilj se sastojao od eliminacije socijalizma u Evropi i
samoupravljanja u Jugoslaviji.
Agresija na SRJ 1999. godine, osim što je bila dio opće strategije osvajanja
prostora, na način kako je izvedena po svojoj brutalnosti imala je i zadatak
kažnjavanja neposlušnog protivnika. Naime moćnici najbogatijih zemalaja, vješto
i lako su pronašli suradnike među političkim elitama u zemljama bivšeg
socijalističkog bloka, za rušenje dotadašnjeg društveno-političkog uređenja
koji su time vlastiti narod i materijalne resurse predali globalnom krupnom
kapitalu. Problem je nastao na Jugoslavenskom prostoru. Posebno nepoželjan
imperijalističkim krugovima bio je njen model samoupravnog socijalizma, kao
primjer prirodne pozicije rada u društvu i dostojanstva radnika, koji bi bili u
stanju upravljat vlastitim sudbimama, uz pun državni suverenitet.
U procesu koji je dirigiran izvana, a realiziran iznutra, predani smo na milost
i nemilost svijetskim moćnjcima, pri čemu su vodeću ulogu odigrale
secesionističke republike Slovenija i Hrvatska, a po domino efektu slijedile
Bosna i Hercegovina i Makedonija, bez iole racionalne potrebe, koja bi imala
pokriće u ekonomskoj ili nekoj drugoj logici. Jedinu prepreku osvajanju
prostora, predstavljala je tadašni ostatak nekadašnje države, SRJ. Koja je iako
sa tada već promjenjenim društveno-političkim uređenjem, percipirana kao zadnji
bastion na putu imperijalističkim moćnicima i zbog toga ju je trebalo kazniti.
Da se radi o kažnjavanju razvidno je već iz činjenice, da je međunarodna
zajednica primjenjivala različite kriterije, za pojedine republike i narode
bivše Jugoslavije. Uslijedila je brutalna agresija NATO snaga, koje nisu
nanjele SRJ velike vojne gubitke, usprkos činjenici, da je odnos u ljudstvu i
vojnoj opremljenosti između agresora i napadnutih, bio do tada nezabilježen u
vojnoj praksi. Iako su vojni gubici SRJ bili relativno mali, zato su oni
civilni i materijalni bili vrlo visoki. Uništavana je infrastruktura i
ekonomska supstanca zemlje, primjenom najbrutalnijih sredstava, koja nemaju
nikakvo vojno opravdanje, nego su namjenjena materijalnim razaranjem civilnih
objekata, često sa katastrofalnim učincima. Vrhunac brutalnosti postignut je
upotrebom municije sa osiromašenim uranom, koja trajno kontaminira ambijent u
kojem žive ljudi, a o apsurdu upotrebe tih sredstava svijedoći činjenica o
velikom broju stradalih pripadnika agresorskih jedinica, koje su manipulirale
tom municijom.
Presedan par exelans učinjen je sada već prema državi Srbiji otimanjem dijela
njenog teritorija, mimo svih međunarodnih pravnih normi i instaliranjem
imperijalističkog protektorata na Kosovu i Metohiji sa najvećom NATO vojnom
bazom. Tim činom stvorena je jedna umjetna kvazi državna tvorevina, bez
vlastite privrede, od koje bi njeni građani živili i koju nije priznalo
oko tri červrtine zemalja u svijetu. A čija je osnovna namjena biti odskočna
daska SAD i NATO na putu prema Kaspijskom bazenu. Ta je teza potvrđena lanjske
godine u augustu, kad su SAD i NATO stojeći jednom nogom na Kosovu i Metohiji
pokušali drugom nogom zakoračiti na Kavkaz , što im na sreću nije uspijelo.
Primjeri poput agresije na SRJ, rat u Afganistanu, penetracija u područje
bivšeg SSSR-a, namjera instaliranja raketnog štita u istočnoj Evropi,
generiranje kriza u svijetu, permanentnim sprovođenjem institucionalnoga
terora, koji potiče onaj očajnički vaninstitucionalni, toleriranje Izraela u
njegovoj genocidnosti i supstitucija UN. Govore suprotno od onoga u što nas
propaganda želi uvjeriti, da NATO savez nije vojska mira u koji bi se prema
vlastitoj savjesti trebali svrstati svi koji žele mir, već vojska koja štiti
spoj načela i institucija kao što je kapitalističko vlasništvo i tzv. Slobodno
tržište, koje osigurava apsolutnu moć odabranih uskih vlasničkih slojeva, nad
najširim eksploatiranim radnim masama unutar razvijenih kapitalističkih
društava, te povlaštenih moćnih država nad ogromnom većinom manje razvijenih
država trećeg svijeta. NATO dakle nije izolirana nepolitička vojna struktura, već
sam kapitalistički društveni sistem, odnosno njegov vojni izraz. NATO stoga
nije vojska naroda u što nas uvjeravaju, već vojska bogate manjine koja vlada
razvijenim društvima i svijetom i koja se mora braniti od siromašne većine.
Zato i nije nestao nakon ukidanja Varšavskog ugovora, kao što su naivni
očekivali, jer nestankom tog saveza nije nestao i glavni neprijatelj bogatih, a
to je siromaštvo i neravnomjerni razvoj svijeta, kao neposredna posljedica
svjetskog kapitalističkog poretka.
Pošto štiti manjinu od većine NATO ima nedvojbeno imperijalistički karakter.
Imperijalistički karakter NATO saveza osobito proizlazi iz činjenice, da SAD
imaju dominantnu ulogu u organizaciji svjetskog kapitalističkog poretka, koju
su zadobile nakon II sv. rata, istisnuvši svoje evropske konkurente. SAD
podaruje članstvo u NATO savezu i određuju njegovu moć i strategiju. To
najbolje pokazuje najnovija strategija nacionalne sigurnosti SAD-a, u kojoj su
javno iznesene namjere najmoćnije države da svoju prevlast ostvaruje putem
prijetnje i korištenjem vojne sile, dakle oblicima moći u kojima nema
konkurencije. Osnovni cilj te strategije je spriječiti sve oblike i izraze
prijetnje moći, položaju i ugledu SAD u globalnom upravljanju svijetom, radi
održavanja nadzora nad svjetskim izvorima, danas energije, a sutra pitke vode i
sprečavanja socijalno-političkih gibanja koje mogu ugroziti svjetski poredak
vladavine kapitala i vodeću ulogu SAD u njemu. Tom strategijom SAD uzimaju
pravo, da po vlastitom nahođenju vode «preventivni rat». Takvim pristupom
odredbe o samoobrani država, zajamčene poveljom UN, kao i cijelo međunarodno
pravo, postaju besmislene, a SAD imperator, svjetski policajac i najveća
prijetnja za svjetski mir.
Mir kojeg NATO želi osigurati je neka vrsta ograničenog mira za dio Evrope i
Sjeverne Amerike, kako bi se očuvala stabilnost kapitalističkog poretka, ali na
ostali svijet taj se mir ne odnosi. SAD i ostale zapadne sile mogu pribjegavati
nasilju protiv nepodobnih, neposlušnih i slabijih širom većine svijeta.
NATO nije niti može biti zaštitnik većine polurazvijenih i razvijenih država i
naroda, jer on brani poredak, a ne zemlju. On brani neravnopravnost i nikada ne
bi branio socijalizam. NATO može samo štititi vlast onih manjina u tim državama
koje u svom interesu i interesu svjetskog kapitala, a na štetu najširih
narodnih i nacionalnih interesa održavaju i produbljuju nejednakost.
Sve to naravno vrijedi i za zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije. NATO
može biti zaštita samo onih snaga koje su uz asistenciju svjetskog poretka
opljačkale sva materijalna i društvena dobra, koja su radni ljudi stvorili do
secesije 90-ih i time stekle ekonomsku i političku moć i tu moć sistematski
dalje reproduciraju i jačaju.
Ni po svojoj prošlosti, ni po svojim interesima, u budućnosti zemlje nastale na
prostoru bivše Jugoslavije ne pripadaju krugu imperijalističkih sila, niti mogu
očekivati da će ih razviti multinacionalne korporacije i strane banke, pa ne
treba ni tražiti zaštitu od tih krugova, a još manje ratovati za njihove interese.
Naprotiv, kao male i polurazvijene zemlje ako žele svoj opstanak i razvoj
moraju se svrstati na stranu one većine koje svoj prioritet vide u pravednijim
ekonomskim i političkim odnosima i autentičnom razvoju izvan imperijalnog
saveza moćnih koga brani NATO. U NATO savezu svi mi gubimo i posljednji atom
svoje suverenosti, ali i dostojanstvo naroda koji se nekada borio za bolji i
humaniji svijet protiv svakog imperijalizma.
Recentni događaji, koje eufemistički nazivaju ekonomskom ili monetarnom krizom,
iako se radi o krizi sistema. Upućuju na to, da je kapitalizam odigrao svoju
povjesnu misiju i nije više u stanju odgovoriti na potrebe čovječanstva, te je
nužno potrebno da siđe sa društvene scene, jer je budućnost svijeta
determinirana alternativom, socijalizam ili barbarstvo
Vicenza/Beograd, 22-24. III 2009.
Kapuralin Vladimir
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.