Kapuralin Vladimir: Manifestacija povodom 10-e godišnjice NATO napada na SRJ

Tema: Manifestacija povodom 10-e godišnjice NATO napada na SRJ

Dragi prijatelji

Prije svega dozvolite mi da vas sve skupa pozdravim  ispred SRP-a hrvatske i u svoje lično ime. Također želim se zahvaliti organizatorima ove manifestacije, na ovoj hvale vrijednoj inicijativi, koja traje još od samih brutalnih događaja, započetih pred deset godina.

Agresija, koju je tzv. međunarodna zajednica, a ustvari grupa najbogatijih zemalja svijeta na čelu sa NATO i SAD, izvršila u proljeće 1999. godine na SRJ je u svojoj biti, klasičan primjer rata za prostor, koji razvijeni centar vodi protiv nerazvijene periferije. Nakon podjele koju je još 70-ih godina prošlog stoljeća zacrtala doktrina Brzezinski. Taj rat je bio samo nastavak tektonskih društveno političkih procesa iz 90-ih godina prošlog stoljeća, kojih je cilj bio prodor krupnog kapitala na istok i osvajanje novih teritorija.

Tim prodorom je kapitalizam, koji se našao u dubokoj krizi 80-ih godina prošlog stoljeća ostvario svoja tri cilja i odgodio svoj silazak sa društvene scene i odlazak u povjest, za jedan nedefinirani vremenski period.

Ciljevi koje je kapitalizam postigao su:

-Ekonomski

-Politički

-Vojni

EKONOMSKI cilj sastojao se od:

Osvajanja novih tržišta.

Preuzimanja sirovinske, infrastrukturne i financijske baze, novoosvojenih pdručja.

Dobivanja jeftine radne snage, bilo postojeće u zmljama u koje su transferirali kapital ili one imigrantske u vlastitim zemljama.

POLITIČKI cilj se sastojao od eliminacije socijalizma u Evropi i samoupravljanja u Jugoslaviji.

VOJNI cilj se sastojao od prodora na istok sa krajnjim ciljem približavanja i opkoljavanja Rusije i Kine. I taj proces još traje.

Agresija na SRJ 1999. godine, osim što je bila dio opće strategije osvajanja prostora, na način kako je izvedena po svojoj brutalnosti imala je i zadatak kažnjavanja neposlušnog protivnika. Naime moćnici najbogatijih zemalaja, vješto i lako su pronašli suradnike među političkim elitama u zemljama bivšeg socijalističkog bloka, za rušenje dotadašnjeg društveno-političkog uređenja koji su time vlastiti narod i materijalne resurse predali globalnom krupnom kapitalu. Problem je nastao na Jugoslavenskom prostoru. Posebno nepoželjan imperijalističkim krugovima bio je njen model samoupravnog socijalizma, kao primjer prirodne pozicije rada u društvu i dostojanstva radnika, koji bi bili u stanju upravljat vlastitim sudbimama, uz pun državni suverenitet.

U procesu koji je dirigiran izvana, a realiziran iznutra, predani smo na milost i nemilost svijetskim moćnjcima, pri čemu su vodeću ulogu odigrale secesionističke republike Slovenija i Hrvatska, a po domino efektu slijedile Bosna i Hercegovina i Makedonija, bez iole racionalne potrebe, koja bi imala pokriće u ekonomskoj ili nekoj drugoj logici. Jedinu prepreku osvajanju prostora, predstavljala je tadašni ostatak nekadašnje države, SRJ. Koja je iako sa tada već promjenjenim društveno-političkim uređenjem, percipirana kao zadnji bastion na putu imperijalističkim moćnicima i zbog toga ju je trebalo kazniti. Da se radi o kažnjavanju razvidno je već iz činjenice, da je međunarodna zajednica primjenjivala različite kriterije, za pojedine republike i narode bivše Jugoslavije. Uslijedila je brutalna agresija NATO snaga, koje nisu nanjele SRJ velike vojne gubitke, usprkos činjenici, da je odnos u ljudstvu i vojnoj opremljenosti između agresora i napadnutih, bio do tada nezabilježen u vojnoj praksi. Iako su vojni gubici SRJ bili relativno mali, zato su oni civilni i materijalni bili vrlo visoki. Uništavana je infrastruktura i ekonomska supstanca zemlje, primjenom najbrutalnijih sredstava, koja nemaju nikakvo vojno opravdanje, nego su namjenjena materijalnim razaranjem civilnih objekata, često sa katastrofalnim učincima. Vrhunac brutalnosti postignut je upotrebom municije sa osiromašenim uranom, koja trajno kontaminira ambijent u kojem žive ljudi, a o apsurdu upotrebe tih sredstava svijedoći činjenica o velikom broju stradalih pripadnika agresorskih jedinica, koje su manipulirale tom municijom.

Presedan par exelans učinjen je sada već prema državi Srbiji otimanjem dijela njenog teritorija, mimo svih međunarodnih pravnih normi i instaliranjem imperijalističkog protektorata na Kosovu i Metohiji sa najvećom NATO vojnom bazom. Tim činom stvorena je jedna umjetna kvazi državna tvorevina, bez vlastite privrede, od koje bi njeni građani živili  i koju nije priznalo oko tri červrtine zemalja u svijetu. A čija je osnovna namjena biti odskočna daska SAD i NATO na putu prema Kaspijskom bazenu. Ta je teza potvrđena lanjske godine u augustu, kad su SAD i NATO stojeći jednom nogom na Kosovu i Metohiji pokušali drugom nogom zakoračiti na Kavkaz , što im na sreću nije uspijelo.

Primjeri poput agresije na SRJ, rat u Afganistanu, penetracija u područje bivšeg SSSR-a, namjera instaliranja raketnog štita u istočnoj Evropi, generiranje kriza u svijetu, permanentnim sprovođenjem institucionalnoga terora, koji potiče onaj očajnički vaninstitucionalni, toleriranje Izraela u njegovoj genocidnosti i supstitucija UN. Govore suprotno od onoga u što nas propaganda želi uvjeriti, da NATO savez nije vojska mira u koji bi se prema vlastitoj savjesti trebali svrstati svi koji žele mir, već vojska koja štiti spoj načela i institucija kao što je kapitalističko vlasništvo i tzv. Slobodno tržište, koje osigurava apsolutnu moć odabranih uskih vlasničkih slojeva, nad najširim eksploatiranim radnim masama unutar razvijenih kapitalističkih društava, te povlaštenih moćnih država nad ogromnom većinom manje razvijenih država trećeg svijeta. NATO dakle nije izolirana nepolitička vojna struktura, već sam kapitalistički društveni sistem, odnosno njegov vojni izraz. NATO stoga nije vojska naroda u što nas uvjeravaju, već vojska bogate manjine koja vlada razvijenim društvima i svijetom i koja se mora braniti od siromašne većine. Zato i nije nestao nakon ukidanja Varšavskog ugovora, kao što su naivni očekivali, jer nestankom tog saveza nije nestao i glavni neprijatelj bogatih, a to je siromaštvo i neravnomjerni razvoj svijeta, kao neposredna posljedica svjetskog kapitalističkog poretka.

Pošto štiti manjinu od većine NATO ima nedvojbeno imperijalistički karakter. Imperijalistički karakter NATO saveza osobito proizlazi iz činjenice, da SAD imaju dominantnu ulogu u organizaciji svjetskog kapitalističkog poretka, koju su zadobile nakon II sv. rata, istisnuvši svoje evropske konkurente. SAD podaruje članstvo u NATO savezu i određuju njegovu moć i strategiju. To najbolje pokazuje najnovija strategija nacionalne sigurnosti SAD-a, u kojoj su javno iznesene namjere najmoćnije države da svoju prevlast ostvaruje putem prijetnje  i korištenjem vojne sile, dakle oblicima moći u kojima nema konkurencije. Osnovni cilj te strategije je spriječiti sve oblike i izraze prijetnje moći, položaju i ugledu SAD u globalnom upravljanju svijetom, radi održavanja nadzora nad svjetskim izvorima, danas energije, a sutra pitke vode i sprečavanja socijalno-političkih gibanja koje mogu ugroziti svjetski poredak vladavine kapitala i vodeću ulogu SAD u njemu. Tom strategijom SAD uzimaju pravo, da po vlastitom nahođenju vode «preventivni rat». Takvim pristupom odredbe o samoobrani država, zajamčene poveljom UN, kao i cijelo međunarodno pravo, postaju besmislene, a SAD imperator, svjetski policajac i najveća prijetnja za svjetski mir.

Mir kojeg NATO želi osigurati je neka vrsta ograničenog mira za dio Evrope i Sjeverne Amerike, kako bi se očuvala stabilnost kapitalističkog poretka, ali na ostali svijet taj se mir ne odnosi. SAD i ostale zapadne sile mogu pribjegavati nasilju protiv nepodobnih, neposlušnih i slabijih širom većine svijeta. 

NATO nije niti može biti zaštitnik većine polurazvijenih i razvijenih država i naroda, jer on brani poredak, a ne zemlju. On brani neravnopravnost i nikada ne bi branio socijalizam. NATO može samo štititi vlast onih manjina u tim državama koje u svom interesu i interesu svjetskog kapitala, a na štetu najširih narodnih i nacionalnih interesa održavaju i produbljuju nejednakost.

Sve to naravno vrijedi i za zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije. NATO može biti zaštita samo onih snaga koje su uz asistenciju svjetskog poretka opljačkale sva materijalna i društvena dobra, koja su radni ljudi stvorili do secesije 90-ih i time stekle ekonomsku i političku moć i tu moć sistematski dalje reproduciraju i jačaju.

Ni po svojoj prošlosti, ni po svojim interesima, u budućnosti zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije ne pripadaju krugu imperijalističkih sila, niti mogu očekivati da će ih razviti multinacionalne korporacije i strane banke, pa ne treba ni tražiti zaštitu od tih krugova, a još manje ratovati za njihove interese. Naprotiv, kao male i polurazvijene zemlje ako žele svoj opstanak i razvoj moraju se svrstati na stranu one većine koje svoj prioritet vide u pravednijim ekonomskim i političkim odnosima i autentičnom razvoju izvan imperijalnog saveza moćnih koga brani NATO. U NATO savezu svi mi gubimo i posljednji atom svoje suverenosti, ali i dostojanstvo naroda koji se nekada borio za bolji i humaniji svijet protiv svakog imperijalizma. 

Recentni događaji, koje eufemistički nazivaju ekonomskom ili monetarnom krizom, iako se radi o krizi sistema. Upućuju na to, da je kapitalizam odigrao svoju povjesnu misiju i nije više u stanju odgovoriti na potrebe čovječanstva, te je nužno potrebno da siđe sa društvene scene, jer je budućnost svijeta determinirana alternativom, socijalizam ili barbarstvo

Vicenza/Beograd, 22-24. III 2009.

                                                                                     Kapuralin Vladimir